Početna » badminton caffe » 22.06.2019. - Interview za webicu BK Karizme iz Slovenije

 

Silvio Jurčić,
trener BK Zagreb Maksimir in hrvaški selektor za mlajše kategorije v badmintonu


1. Počeci badmintona u Hrvatskoj su u godini 1989, kad se formirao Badminton klub Zagreb
Maksimir. Ako je tačno, su prve aktivnosti badmintona vezane za dvorano gimnazije na
Jordanovcu?!


Da da u MIOCU ili u sadašnjoj XV. gimnaziji na Jordanovcu pokrenut je badminton u Hrvatskoj, mada prvo na rekreativnoj bazi i na vanjskim terenima dvorane MIOC koja je sagrađena za Univerzijadu 1987. godine. Prvi pokretač badmintona je zapravo G. Berislav Šarić koji sadašnji vlasnik badmintonskog centra “Max” u 20. paviljonu Zagrebačkog velesajma koji ima 20 terena i koji drži badminton najvećim rekreativnim sportom u Zagrebu. Da nastavim, u jesen kada je došlo vrijeme kiša uz pomoć profesora Jurenića badminton seli u dvoranu MIOCA, prvo u malu dvoranu sa dva terena i naknadno u veliku dvoranu na 1/3 dvorane sa 4 terena, 8 terena na 2/3 dvorane imali smo nešto kasnije. Prekrasna dvorana u prekrasnom kvartu, preko puta škole Vladimir Nazor koja je bila izvor prve hrvatske generacije badmintonaša. Klub se zvao “Zagreb”, Zagreb Tuing, pa Zagreb BSN, 1997. postaje BK Zagreb Maksimir i sve do danas nosi ime najljepšeg parka u ovom dijelu Europe. 30. godina stvarno je dugi niz godina.


2. Vaš sport prije toga je bio fudbal. I vaša sestra Andrea, koja je bila hrvatska reprezentativka u
odbojci, se je dobro snašla u badmintonu. Kako i kad je došlo do toga, da ste se sreli i počeli
sa badmintonom?


Ja sam se još tamo dok sam bio u JNA 1991 smijao njenom izboru sporta naravno ne znajući ništa o njemu. U to vrijeme ona je igrala profesionalno odbojku i bila je juniorska reprezentativka Jugoslavije, kasnije seniorska reprezentativka Hrvatske na mjestu dizačice i za vrijeme svjetski poznate Irine Kirilove kojoj je bila zamjena. I eto na slučajnoj kavi u aprilu (travanj) 1991. Andrea se našla sa Danijelom Lackom i Marjanom Vugrinecom, gdje ju je Marjan pozvao da se okuša u badmintonu. Ta storija je trajala skoro 10 godina, Andrea je bila deveterostruka prvakinja Hrvatske. Mislim da je u Hrvatskoj izgubila dva meča, jedan u singlu i jedan u mješovitim parovima. Ja sam izašao iz vojske u rujnu mjesecu (septembar) i umjesto u drugu vojsku otišao sam na studij i u listopadu na badminton. Morao sam probati (prvi trening bio je u Domu odbojke sa Andreom i Trpirimirom Baraćem) i na prvoj probi nakon što sam pobrao sportske batine, a mislio sam da sam golmanski brz i zapravo bio u drugoj brzini, taj disbalans me samo navukao na učenje. Jadan i prebijen želio sam svima vratiti istom mjerom. Trebalo mi je godinu ili dvije da svima uzmem mjeru. Nije bilo teško naučiti uz gomilu entuzijasta, profesora i studenata, UNPROF-oraca iz Pakistana, Jamajke, Kanade… naravno i zaljubiti se u badminton. Privlačila me brzina, brzina loptice, brzina pokreta, tehnika, nadmudrivanje i taktika, obožavao sam backhand…


Andrei je odbojka pomogla da ima najjači smash među ženama, bolji i od mog, trako da u mixu je bila prednost kad je ona bila nazad, a ja sam odličan bio na mreži. Više sam bio defanzivan kako sam bio golman u nogometu. Klub mi se zanimljivo zvao Zagreb. Znate u nogometu nije baš zahvalno biti golman, ne smijete pogriješiti, sami ste i među svojom ekipom, stalni pritisam za mladog golmana bio mi je pre ogroman. Mentor i trener mi je umro od srčanog udara i to je bio moj kraj. Ja sam zapravo tek kasnije saznao da sam bio potencijal, nisam fakat znao, meni je to bio stres, bio sam zapravo oslobođen kada sam otišao iz nogometa. U badmintonu si sam svoj krojač sreće, izgubio ili dobio to je tvoje. 


3. Od koga ste se najprije naučili osnove badmintona i šta je vas privuklo, da se nadalje bavite sa
tim sportom?


Berislav Šarić bio je capo cijele operacije zvane badminton, a kasnije 1994. dolazi Sergej Bendin iz Ukrajne i postaje moj prvi trener. Kretanje i tehniku, metodiku treninga, rad sa djecom mogu zahvaliti njemu. Poslije sam najviše naučio sa konferencija koje su bile uz svjetsko prvenstvo 1995, 1997 i 1999, te na tečajevima koje je vodio Martin Guld. Na jednoj od tih konferencija bio je Lee Jae Bok, Park Joo Bong, Gilian Clark… Do tada smo učili sa kazeta i meča Yang Yang - Morten Frost, te sa finala OI 1992 u Barceloni Wiranata - Kusuma. I dan danas sam zapamtio pokret svakog od njih. 
Privukla me brzina, ali ljudi koji su tada bili u badmintonu bili su stvarno posebni. Miroslav Sikavica sada nagrađivan režiser, Danijel Lacko alfa i omega trećeg sporta, Alan Krajziger, Karl iz Jamajke, pakistanac Jusuf Ansari, profesor Zoran, profa tjelesnog Juranić, Slobodan Vučen, gospon Jura ili Dado, za sve nas deda - Guerrino Mihić, pa Marko Goljak - prvi prvak Hrvatske, Zrinko i Vedran Ručević, odbojkaš Trpimir Barač, Deba, Srđan Podvorac, Dragutin Užbinec… ne mogu Vam opisati koliko sam bio sretan među tim ljudima.


4. 1992 se ustanavlja Hrvatski savez i organizovano je bilo prvo prvenstvo Hrvatske u
badmintonu? Kakve rezultate ste ostvarili kao takmičar?


Na prvom Prvenstvu Hrvatske 1992. bio sam 13.,  izgubio sam od portira dvorane Dragutina Vešligaja. To me je samo još više navuklo. 1995. bio sam prvi u parovima sa Miroslavom Sikavicom, te 6 puta u mješovitim parovima sa sestrom. 1999. vječni drugi je postao pojedinačni prvak Hrvatske. Da da i bio sam u slovenskom A što je za mene bio veliki uspjeh. Mislim da sam odmah nakon prvenstva izgubio od Pohara za ulazak među 8 (15:5, 15:9).  Do tada su dolazili naši Nijemci Furdin i Horvat i za dlaku bih gubio, što zbog iskustva, što zbog želje koja je bila prevelika. Poslije 1999. opet sam bio drugi ili treći ali to za mene više nije bilo važno kako me je zamjenio moj pulen Vedran Ciganović. Na svjetskom prvenstvu u Copenhagenu 1999. u mješovitom paru ušli smo u treće kolo. Bili smo 144. na svjetskoj rang listi u mixu. Sa trenerskim poslom sam krenuo 1995., preuzeo klub 1997. i to je bio pravac koji me zanimao. I to je to :-)


5. Kako je došlo do toga, da ste 1994. uspeli u klubu angažirati ukrajinskog stručnjaka Sergeja
Bendina? Kasnije su u hrvatskom badmintonu radili i drugi stručnjaci, medju njima i Kinez
Mao Hong. Ko je najviše zaslužan za razvoj badmintona na Hrvatskom?


Sergeja je doveo Berislav Šarić, mislim da je bila veze sa Nikolajem Pešehonovim koji je bio u Sloveniji, Sergej i on su bili prijatelji. Sad kad gledam Sergej je napravio prve i najvažnije korake u hrvatskom badmintonu. Andrea i ja, Čiča Matea, Neven Rihtar, Maja Šavor, čak i Zvonimir Đurkinjak. Ali najviše za razvoj Zvonimira Đurkinjaka, Zvonimira Hoelblinga, Igora Čimbura, Staše Poznanović, i na kraju Čiče Matee dao je Mao Hong. I meni je dao puno savjeta, drukčiji pogled, drugačija tehnika… moram priznati imao je veliki utjecaj na sve nas. Bili su tu još Poljak Karol Hawel u Maxu, Mađar Szolt Karony, Danac Martin Guld kroz tečajeve…


6. Kakva je bila tada suradnja sa Slovenijo, koja ima dugogodišnju tradiciju badmintona na tim
prostorima?


Suradnja sa Slovenijom je bila odlična, ma i danas je. Naš prijatelj Bojan Sekereš pokazao je put Berislavu Šariću, a Lendava kao da je bila naš zajednički dom. Ako gledamo sustav kojim se Bero vodio ulogu je odigrao i Aleš Babnik. Mi smo svi igrali slovensku ligu; D, C, B, A turnire i to je bila najbolja škola. Murn, Havlina, moji dobri prijatelj Trampuž, Dušan Skerbiš, Šrekl, Pohari, Šepeci… Iz svih tih natjecanja osim konkurencije sklapala su se velika prijateljstva. Aljoša Rovan povezao me je nekako sa Brežicama gdje smo imali dosta ljetnih priprema. Sada sa mnom radi Katarina Kevo. Vlado Kevo dobar mi je prijatelj. Ako želite osjetiti duh stare Juge odite u MC centar u Brežicama. Brežice su pune Zagrepčana. Drage su mi Medvode i Ljubljana koja bude lijepa sječanja. Sve u svemu bez Slovenije mi sigurno ne bi tako brzo napredovali. Od Mihe Košnika nabavljam loptice, s Dušanom Skerbišem surađujem već godinama i pomogao mi je oko Zagreb Youth Opena, ideju uopće organizacije tako velikog natjecanja dao mi je Dodo Kuprivec. E da s Dušanom sam bio na tečaju za europske trenere u Saarbruckenu 2006., a sa Aljošom sam bio na svjetskom prvenstvu u Madridu. Nezaboravno. Blizu smo i u redu je da surađujemo, možemo samo zajedničim snagama naprijed, memi ste jako dragi i zapravo svoj badmintonski i igrački put mogu zahvaliti Sloveniji. 


7. Zajedno sa sestrom Andreo ste bili prvi hrvatski takmičari, koji ste zabeležili nastup na
svetskom šampionatu u Švajcarskoj, 1995 godine. Kako se sječate toga i kakav rezultat ste
postigli?


To je bilo najljepše iskustvo. Organizacija je bila bezprijekorna. Imali su 24 terena za zagrijavanje i trening, i odmah uz veliku dvoranu. Prvi put sam vidio Miu Audinu, Susanti i Kusumu, bio na treningu Kineske i Indonezijske reprezentacije. Uživao sam. Izgubio sam naravno odmah, mislim da je bio Meljnikom iz Rusije. Sa 4 godine iskustva nismo imali nikakve šanse. Andrea je mislim dobila jedan meč i poslije izgubila od Japanke, nisam siguran. Bili smo na players partiju sa svim badmintonskim facama. To je to, valjda zato sam još uvijek tu. To nikad nisam doživio u nogometu.


8. Koji medjunarodni meč vam je ostao najviše u uspomeni?


Prvi meč na velikom natjecanju; na EP u Hardogenboschu u mješovitom paru protiv Simona Archera koji je tada imao najjači smash na svijetu. Ja prvi smash koji je čovjek lupio nism ni vidio.


9. Bili ste i izbornik Hrvatske reprezentancije?!


Od 2006. do 2016. seniorski, od 2018. sam izbornik za mlađe dobne skupine što ne smatram degradacijom, zapravo to je moj posao, stvaranje i traženje talenata. Volonterski je posao i drago mi je da smo baš u to vrijeme imali najviše uspjeha.


10. Na koje svoje takmičare ste najviše ponosni?


Na Mateu Čiču, sa mnom je u 16. godini bila prvakinja Hrvatske, evo i sada 2019. sa 32 godine sa mjesec dana treninga. Zapravo toj curi sam uvijek vjerovao zbog njenog karaktera i brzine. Iako nisu moji sa mnom Zvonimir Đurkinjak i Zvonimir Hoelbling osvojili su u paru Mediteranske igre 2013. na što sam ponosan kako smo se pripremali samo mjesec dana. Zahvalan sam tu Slobodanu Miščeviću koji nas je svojom upornošću uspio uvrstiti u popis natjecatelja, te Miceku Jurici Frankoviću koji je napravio najveći dio posla svojom kondicijskom pripremom. Definitivno najveći uspjeh.


11. Sad obavljate funkcijo trenera kod BK Zagreb Maksimir i izbornik ste za mladje selekcije (U-
11, U-13, U-15). Kakva je budučnost hrvatskog badmintona?


Opčenito badminton je u sve većoj ekspanziji, regija je sve jača, svi rade dobro i nije lako postiči značajniji rezultat. Mislim da fali dobra selekcija u Hrvatskoj koja bi trebala biti u sve većem broju škola, fali nam više trenera i mislim da nam je potrebna velika promjena. Malo je klubova sa puno djece. Zagreb Maksimir trenutno ima 80 klinaca, isto kao i Bjelovar, Medvedgrad, Međimurje Čakovec… ali ne vidim previše entuzijazma. Nacionalni centar možda je riješenje, ali ne na ovaj način s kojim smo počeli, povremenim kampovima. Srbi su krenuli sa stalnim postavom i daleko su ispred nas. Ajde bolje išta nego ništa. U Čakovcu smo imali dva dana zajedničkih priprema svih mlađih kategorija. Bilo nas je 35, ali to je bilo naše prvo okupljanje i tu moram zahvaliti na organizaciji Tomislava Grubića i BK Međimurje. Imamo talenata, ali potrebno je s njima više raditi. U klubu imam sreće sa talentima, ima ih puno, krenuo sam ponovno iz početka i tu vidim budućnost. Stara slava ne postoji, puno energije i zajedništvo su ključni, trenutno to ne vidim. Po meni klubovi bi trebli stvarati i slati igrače nakon 15 godina u centar izvrsnosti sa svom materijalnom i tehničkom pomoći. Centar gdje klub više nije bitan, samo kvaliteta i rast. Klubaštvo nas je ubilo. Jel znate u kojim su klubovima Lin Dan i Lee Chong Wei. Ja nemam pojma. 


12. Pre mesec dana na medjunarodnom turniru u Čakovcu sam i sam zapazio nekoliko mladih
klinaca, koji mnogo obečavajo. Kakva je situacija i potencial kod najmladjih kategorija u
Hrvatskoj?


Za sada odskaču: po meni i mom mišljenju imaju veliki potencijal; Lovro i Nika Matovina, Kora Špehar, Ana Pranić, sestre Podvalej, Jelena Buchberger, Roko Pipunić, sestre Novak, Lucija Mežnarić. Meni je super Mihael Jurenić, u Karli Podvalej vidim novu Čiču, Kora Špehar je jako interesantna, Jelena opaka… ali nikad neznate. Svi koji su bili najbolji u mlađim dobnim skupinama nisu kvaliteno nastavili i u seniorskim vodama. Đurkinjak je najbolji primjer, njegovi rezultati su dolazili puno kasnije.


13. U Minsku na Evropskim igrama četa nastupiti Zvonimir Đurkinjak i Maja Pavlinić. Šta se može
da se očekuje?


Zvonimir Đurkinjak imao je dosta povreda tokom sezone, Maja je imala do nedavno operaciju koljena. Nadam se da mogu napraviti nešto, imaju sve predispozicije. Po mom osječaju nisu iskoristili cijeli potencijal. Za mene Đuro ima potencijal prvih 10 na svijetu, na zadnjem turniru kada sam ga gledao nije imao snage u trećem gemu. Mislim da on mora bolje i da mu nedostaje količina kvalitetnih treninga, nisam siguran da on uopće ima atletskih trening… Želim im najbolje i takvi turniri mogu biti odskočna daska za velike promjene. Volio bih to stvarno. Maksimalan rad može stvoriti uspjeh sve ostalo je gubljenje vremena.   


14. Verovatno su več i počele pripreme za medjunarodni turnir Zagreb Open 2019, koji če biti u
rujnu (27.-29.9. 2019). Prošle godine je turnir gostovao i u dvorani »Dražena Petrovića«. Šta
se dešava ove godine, i šta sve možemo da očekujemo na tom turniru?


Kod nas je uvijek problem dvorana i jačih sportova koji diktiraju sport u gradu i Hrvatskoj. Prošle godine nas je SEHA liga maknula iz Sutinskih vrela, i dovela nas u Cibonu. Bilo je zanimljivo, ali najbolja dvorana za nas su Sutinska vrela. Radimo na tome da iznenađenja nema. Zagreb U17 Open jedini je tunir za tu dobnu skupinu u 9. mjesecu i u sklopu je tunira Badminton Europe. Očekujemo veći odziv kako nam je termin preporučala BE. Zagreb Youth Open u kategoriji do 15 godina na popisu je turnira koji su važni za bodove u kvalifikacijama za Europsko Prvenstvo 2020 do 15 godina. Pošto je do 13 godina najjači turnir, kao i do 15 godina, vjerujemo da ćemo uvelike premašiti brojku od 300 natjecatelja koliko smo imali prošle godine. Pripremamo organizacijski tim, biti će zanimljivo. Ove godine nemamo mješovite parove u kategoriji U13 sve da bi ubrzali turnir i dali mogućnost većeg broja prijava. Nisam vjerovao da će turnir doći do te razine uspješnosti. Trudit ćemo se da uspijemo.


15. I kod nas organizujemo medjunarodni turnir, koji se zove »Badmintonček-Badmintončica« za
najmladje, sledeči turnir je u početku 2020 godine. Može li, da se vidimo sa vašim
takmičarima na Ravnah na Koroškem?


Naravno, zašto ne, imamo ekipu, imamo dosta djece, za tu dob su bitna natjecanja, nova djeca i novi turniri, svaka promjena je dobrodošla, pa evo poziv je prihvaćen. Vidimo se na Ravnah. Jednom smo krivo skrenuli prema Hrvatskoj na povratku iz Italije, zapravo to je kraći put, ali nije autocesta. Nisam zažalio. I imali smo tečaj za tutore Shuttle time-a u Slovenj Gradecu i moram priznati da je taj mali skriveni kutak Slovenije prekrasan. Na Rogli smo imali zajednički kamp, bilo je to davno davno, mislim da je Danac bio trener. Moramo doći, nismo bili do sada i vjerujem da će se djeci svidjeti.


Zahvaljujem se na svim odgovorima in želim Vam veliko uspeha.


Lp


Silvio


www.karizmasport.si/intervju-silvio-jurčić-pritegnila-je-vsa-ta-hitrost-badmintona/

© 2009 Badminton Zagreb. All rights reserved.